"Srbi da prihvate da su činili zločine nad Bošnjcima"

Nijesu Srbi više budale a istina polako izlazi na vidjelo. Svi, pa i Britanci sa USA polako priznaju sve i doturaju podatke i dokaze. Pred nama je, pa vidjećemo.

Slobode su lišeni Kraljević Ivan, zvani Ivica (1955) rođen u Sarajevu, Jelčić Mate, zv. Pukovnik i Žuti (1953) Ljubuški, Skender Slavko, zv. Brada (1955) Mostar, Odak Stojan, zv. Stole (1969) Čitluk, Matić Nedjeljko, zv. Nedo (1969) Ljubuški, Bebek Vice, zv. Vicko (1968) Ljubuški, Radišić Vinko, zvani Vinča (1961) Čitluk i Miloš Dragan (1953) Čitluk. Navedeni osumnjičeni su pod istragom Tužiteljstva BiH i osumnjičeni su da su kao zapovjednici i pripadnici HVO-a, Vojne policije i stražari, počinili kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. KZ BiH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZ BiH. Oni su osumnjičeni za ratne zločine počinjene u zatvoru VIZ Ljubuški i drugim lokacijama, u periodu od mjeseca travnja 1993. do mjeseca ožujka 1994. godine. “Prema prikupljenim dokazima, u objektu VIZ Ljubuški, bilo je zatvoreno oko 200 osoba bošnjačke nacionalnosti, koje su u okviru širokog i sistematičnog napada HVO-a na bošnjačko stanovništvo na širem području Hercegovine, nezakonito uhićene i dovedene sa područja Čapljine, Mostara, Stoca, Jablanice, Prozora i drugih mjesta, te zatočene u objekat VIZ u Ljubuškom. Zatočenici su u navedenom periodu odvođeni i dovođeni u druge zatvore i logore na području Hercegovine, tako da je kroz zatočenje u objektu VIZ prošao veliki broj osoba, među kojima je bilo i žena i malodobnih osoba. Zatočenici su držani u nečovječnim uvjetima, mučeni, pljačkani, premlaćivani i zlostavljani na izuzetno ponižavajuće načine. Uslijed zlostavljanja mnogim zatočenicima bile su nanesene teške tjelesne ozlijede i nije im pružana adekvatna ljekarska pomoć, a tjerani su i odvođeni i na prinudne radove. Zatočenje i zlostavljanje su ostavili teške i trajne posljedice na žrtvama počinjenih zločina”, navode iz Tužilaštva BiH.

Pokolj u Ahmićima bio je ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici 4. bojne VP HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. travnja 1993. u selu Ahmićima, u Središnjoj Bosni. Broj ub,ijenih osoba nije poznat, i varira od 72 do 104. To je bio najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Istog dana, sat vremena kasnije, počeo je i pokolj nad Hrvatima u Trusini od strane Armije BiH. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrili mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske, i pukovnik Bob Stewart.

Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina je naziv za događaje od 16. travnja 1993. i neposredno nakon toga u širem području sela Trusina kada je stradalo šest hrvatskih bojovnika i šesnaest civila u sukobu Armije BiH i HVO. Selo Trusina se nalazi u općini Konjic u BiH. Između 8 i 9 sati ujutro 16. travnja počele su borbe između Armije BiH i HVO. Nakon prvih nekoliko sati postrojba Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila hrvatske bojovnike. Osam pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ub,ijeno na raznim lokacijama. Preostali civili, uglavnom žene i djeca su bili zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni da odu iz sela. U ovim događajima je ub,ijeno ukupno 22 Hrvata. Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio baš isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR i snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, mučki ub,ijeni Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali takvo medijsko pokriće.

MUSLIMANSKE vlasti su krajem 1993. godine uhapsile veliki broj vojnika, pripadnika 10. brdske brigade Mušana Topalovića Caca. Topalović je ub,ijen u dramatičnoj akciji hvatanja u centru grada. Pripadnici ove vojne formacije - ako se tako može nazvati - bili su u prvi mah optuženi za genocid nad civilnim (srpskim) stanovništvom. To je bilo prvo i jedino priznanje zvaničnog Sarajeva o zločinu iz verskih i nacionalnih pobuda, ali je on pripisan kriminalcima koji su se oteli kontroli. Suđenja su bila svojevrsna farsa. Optuženi su čak javno priznavali zločine, ponašali se kao heroji, ali je većina krvoloka puštena. Između ostalih, na slobodi se našao i Jasmin Šljivo. Vratio se da „ratuje“ u 10. brdskoj brigadi, dok početkom 1995. nije proglašen za vojno nesposobnog. Prema sopstvenoj izjavi, oboleo je od epilepsije i šizofrenije, a nije potpuno razjašnjeno kako se našao na srpskoj teritoriji, kada je zarobljen. Nastavljamo citiranje izjave Jasmina Šljiva, date pred istražnim organima Republike Srpske 5. aprila 1996. godine, uz neznatna skraćenja, a prenoseći je onako kako je napisana i potpisana. - Prema mojoj procjeni, za vrijeme dok je Topalović komandovao brigadom, na Kazanima, kao i na drugim mjestima po gradu, pripadnici ove jedinice ubili su više od 3.000 ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti. Pojedinačna ubistva vršena su uglavnom po dojavama Puškar Sakiba.

PREKO Ćamila Bibera Ćame, špijuna u brigadi kojom je komandovao Zulić Mustafa, saznao sam da su njeni pripadnici takođe masovno ubijali Srbe i to iza Kozije Ćuprije prema Lipišnici. Pričalo se da je tamo ub,ijeno oko 1.500 Srba. - Cijela naša grupa je bila zatvorena nakon što je Topalović Mušan ub,ijen od strane Avde Hebiba. (Hebib je bio načelnik policije Stari grad, kome je Topalović ub,io sina koga je držao kao taoca - primedba V. P.). Bili smo u Centralnom zatvoru, a komandanti u zatvoru „Viktor Bubanj“. Iako sam ja sve priznao šta smo radili tokom 1993. godine, nikada nismo osuđeni, niti smo snosili neke posljedice. Nakon izlaska iz zatvora, mene su fizički maltretirali Jusuf Lendo i Suvad Milić, jer sam na istrazi sve rekao. Koliko mi je poznato, Samir Bejtić je pobjegao prilikom ubistva Mušana Topalovića i sada se nalazi u Zenici u 7. muslimanskoj brigadi. Takođe sam čuo da je izvršio korekcije na licu, te da je dobio novo ime i prezime. - U našoj jedinici je pored ubistava bilo vrlo zastupljeno i silovanje djevojaka i žena. Uglavnom su silovane djevojke i žene srpske narodnosti, a prve koje se sjećam je bila Nedeljka Lakić, čije sam silovanje ranije opisao. U februaru 1993. godine je Samir Bejtić iz škole „Moris - Moca Salom“ u prostorije jurišne čete doveo nastavnicu srpskohrvatskog jezika Jasnu Biogradlić, staru oko 35 godina. Istu je fizički maltretirao, a za krevet su je vezali on i Jusuf Lendo i skinuli joj odjeću. Silovanje je započeo Bejtić, a nakon njega je sudjelovalo 20-25 pripadnika jurišne čete. Nastavnica je preživjela ...

„Video sam na stotine logora, ali ništa gore od „Silosa“ nisam video“, reči su kojima je u novembru 1992. godine Švajcarac Marko de Puerta, predstavnik MKCK, opisao stanje u zloglasnom logoru za Srbe u Tarčinu, na području sarajevske opštine Hadžići. Skladište za pšenicu, 11. maja 1992. godine, postalo je mučilište za Srbe i odnelo je 24 ljudska života, a kroz njega je prošlo preko 600 Srba, civila, među njima i žene i deca. Možda primer „Silosa“ najbolje opisuje svu paradoksalnost stanja u BiH, ali i selektivnost pravde. Iako je to logor sa najdužim stažem trajanja u čitavoj BiH, zločini tamo počinjeni nikada nisu došli na dnevni red Haškog tribunala, niti sudova u BiH. Takođe, u slučaju „Silosa“ došlo je do prvog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naime, prema ovom dokumentu rok za raspuštanje svih logora bio je 19. januar 1996. godine, ali sarajevske vlasti na čelu sa Alijom Izetbegovićem uporno su odbijale da ispune ovu svoju obavezu, pa su logoraši Silosa slobodu ugledali tek simboličnog datuma – 27. januara, tačno 41 godinu nakon što je rasformiran Aušvic (27. januar 1945. godine), i to posle pretnje tadašnjeg izaslanika UN za ljudska prava Elizabet Ren da će tražiti od haških istražioca da uđu u logor i oslobode zarobljenike.

vaki pristojan čovjek duboko je svjestan i potresen šta se desilo mom gradu od 1992-1995 godine. Neću da govorim o opsadi Sarajeva, ne želim. Svaki pristojan čovjek duboko je svjestan i potresen šta se desilo mom gradu od 1992-1995 godine. Neko drugi treba da se suoči sa tim, neko drugi treba svojoj djeci reći istinu da je samo za vrijeme opsade ub,ijeno 1600 njihovih vršnjaka, ali ja ne. Ja sam sretnik koji je preživio opsadu grada, to mi je dovoljno. Neću da govorim o manipulacijama brojem srpskih žrtava u Sarajevu sa jedne i druge strane. Neću da slušam priče o "sistematskom zločinu u kome je pob,ijeno 6500 Srba" i "svega 30-tak ub,ijenih Srba od odmetnutog ludaka". Ja hoću da govorim istinu. Ja hoću da čujem istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu? Želim da znam ko je odgovoran za zločine, ko je naredbodavac, a ko izvršilac, i kakva je politička pozadina ratnog zločina koji se desio u Sarajevu? Želim da znam zašto su odvedene moje komšije u gluho doba noći? Želim da znam ko je ub,io dvije djevojčice na Grbavici dok su se igrale? Želim da znam broj ub,ijenih Srba u Sarajevu? Kažu nije važan broj ub,ijenih ljudi, važan je čin zločina. Ne slažem se, pored samog čina zločina i te kako je važan broj ub,ijenih. Kako govoriti o tome, kako se suočiti sa ratnim zločinom nad Srbima u Sarajevu, ako ne možemo nakon 21 godina od završenog rata utvrditi osnovne činjenice o naredbodavcima zločina i broju žrtava? Zašto se šapuće od uha do uha da se broj srpskih žrtava u Sarajevu kreće između 600-700? Zašto se konačno ne izađe u javnost sa tim podacima pa da počnemo čistiti svoje dvorište? Kakav se to zavjet šutnje uvukao u ovaj grad? Upravo zbog svih ovih pitanja, na koji nemam odgovor, danas je nas 8 i jedna divna gospođa, čiji su roditelji ub,ijeni na Kazanima, stajalo ispred sarajevske katedrale punih pola sata. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer želimo da se prekine zavjet šutnje u ovom gradu. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer danas je godišnjica ratnog zločina na Kazanima. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa da saperemo ljagu da je 20 000 Sarajlija došlo na dženazu ratnom zločincu Mušanu Topaloviću Caci na mezarju Kovači. Stajali smo i za sve druge koji nisu izašli sa nama iz straha ili nelagode, ali će doći iduće godine. Doći će siguran sam u to, jer čast je biti sa ljudima koji drže transparent ispred sarajevske katedrale. Doći će da pogledamo u suzne oči toj divnoj gospođi koja je izgubila roditelje. Ne, nije naš problem genocid u Srebrenici, nije naš problem ni masovna grobnica Tomašica. Neko drugi mora da pogleda u suzne oči nane Have Tatarević i hiljada srebreničkih majki, ali to nismo mi. Mi treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bi imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu, jer moja savjest je čista.

U Maljinama 8. lipnja 1993. godine, za općega napada Armije BiH na hrvatska područja u općini Travnik, došlo je do groznog obrednog ub,ijanja Hrvata, a to su učinili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku sabljom siječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj žrtvi, koja će tek doći na red, da ljubi tu glavu i tako u krug.”

Nenaoružani vojnik HVO-a uhićen je 16. lipnja 1993. godine na putu u selo Zubiće u općini Novi Travnik. Vojnici Armije BiH dovode ga u svoj logor u selu Pečuj. Na ulazu u logor diverzanti Armije BiH govore: “Evo, dovodimo vam us,tašu.” Tu ga tuku kundakom, a jedan mudžahedin mu psuje ust,ašku majku i viče: “Ja ću tebe zak,lati!”. Zatim dodaje: “U nas je običaj da se pronosa onaj kojega treba k,lati da mu ne dršću noge.” Potom ga je stavio na vrat, nosao po logoru i pri tome urlikao. Drugi vojnici su mu spasili život, a kasnije je taj vojnik HVO-a razmijenjen za pripadnika Armije BiH.

U Vrbanju kraj Bugojna, 10. srpnja 1993. godine, na punktu koji je držala Armija BiH, otvorena je vatra na vojnike HVO-a koji su tuda naišli prema prijašnjem dogovoru. Tri vojnika HVO-a su ub,ijena. Kada je potekla krv, jedan mudžahedin je kleknuo u njenu lokvu i klanjajući se zahvaljivao Allahu.

U Varešu, početkom studenoga 1993. vojnici Armije BiH iz poznate zločinačke “Frkine jedinice” čine nove zločine. Između ostaloga sijeku s ub,ijenih Hrvata prste i uši. Vojnik te postrojbe u Visokom, u jednoj gostionici, pokazuje odsječene prste i uši i hvali se da su to njegovi ratni trofeji. Isto to čini drugi vojnik u Brezi, na ulici, nanizavši na konac odsječene prste i uši. U Donjim Moštrama “Frkini” vojnici donijeli su odsječenu glavu vareškog Hrvata i hvalili se svojim ratnim trofejom pred mještanima, a prisjetimo se da su vojnici baš ove formacije u Fojnici ubili franjevačkog gvardijana i samostanskog vikara.

Muslimani-Bošnjaci nemaju razvijen pijetet prema pokojnicima i ne poznaju kršćanski kult pokojnika. Zato su i tako okrutno postupali prema mrtvacima i grobljima. Svoje žrtve često nisu pokapali, a ako su to činili, onda su im kopali grobove gdje bilo, a nekada ih tek malo zasipali zemljom pa su mrtva tijela životinje kasnije razvlačile. U Bikošima umorene Hrvate su prikrili seoskim smećem. Mrtve Hrvate su znali masakrirali, vadili su im oči, odsijecali glave, ruke, noge, spolne organe, glavu stavljali u jednu, a truplo u drugu grobnicu, glave nabijali na kolac...

Osveta i mržnja su carevali. U Čuklama, općina Travnik, vojnici Armije BiH iz osvete za Ahmiće uništavaju sve što je hrvatsko i kršćansko. Čuo se povik: “Ub,iti od pola kilograma hrvatsko muško dijete”. Mržnja je Bosnom i Hercegovinom zavladala i pitamo se s razlogom tko ju je toliku posijao? Uvijek je bilo mržnje u Bosni i Hercegovini, nju je u literaturi obradio Ivo Andrić, ali što joj to pogoduje da i danas živi?

Иронија, син ус,ташког феса, припадника сс"ханџар" , младог муслимана , идеолога исламске државе у Европи на принципу калифата , истог , против кога се бори свијет данас на тлу Сирије и Ирака, постовјећује ово суђење са суђењем у Нинбергу, велики везир Бакир , захваљујући Радовану и нама Србима из Српске, не остварани калиф, не оствареног калифата на тлу Европе.

Bakir Izetbegović, ratni nadimak Zuti, rukovodio izgradnjom tunela ispod aerodromske piste Butmir. Tunel su kopali sarajesi Srbi logorasi iz Silosa Tarcin, Hrasnica, Viktor Bubanj I mnogih logora grada Sarajevo. Licno je gledao ubijanja logorasa “Silos” (kopali tunel) od muslimanskih strazara: Milana Krstica, Ranka Varagica, Slavoljuba Kapetinu…. Bakir Izetbegović je upravo na jednom od najvecih mjesta ubijanja Srba civila, koji su ostali na muslimanskoj teritoriji a to je Sarajevo. Pored ubijanja srpskih civila u: Tuzli, Zenici, Srebrenici, Gorazdu, Trnovu, Tarcinu,Konjicu, I duz Neretve (tamo nema Srba) u Sarajevu su pob,ijeni Bakirove komsije,profesori,doktori, skolski drugovi I mnogi koje on licno poznaje! Spiskovi su u Hagu, znaju se nalogodavci I muslimanski djelati. Samo po informacijama UNPROFOR-a do kraja 1993. Godine je u Sarajevu pob,ijeno I nestalo (11000) jedanaest hiljada Srba. Bakir je u tome ucestvovao.

Današnji muslimani moraju glave poginjati radi ranijih jadnika koji nisu sugerisali sultanima da zlo i tiranija nikome nisu donijeli uspjeh. Čak, štaviše, Allah je uništio sva moćna carstva koja su opravdavala zulum i fesad. Zatim, nemojmo zaboraviti da su Osmanlije po Bosni mnoga zla činili i muslimanima. Ko god je čitao „Ilhamijin put u smrt“ mogao je primijetiti kako je šejh Ilhamija ub,ijen po naredbi sultana samo zbog toga što je prozvao vlast radi zla. I nije on bio usamljeni slučaj. Mnogi su skončali na sličan način jer je ulema „mudro šutjela“ dok su sveti sultani zloupotrebljavali vlast. Dakle, ovo ne podrazumijeva da svi moraju biti poput poslanika u duši i praksi, nego, vjernici moraju javno podržavati dobro (halal) a ukazivati i distancirati se od zla (harama). Ako se taj božanski normativ potisne u stranu, onda će nastupiti fesad koji neće pogoditi samo pojedince nego cijela društva i države. Islam (pokornost Bogu) je jasan i ne boji se istine. Haram je bilo uzurpirati Aja Sofiju i nema potrebe da se bojimo to reći. Haram je bilo silom otimati kršćansku djecu i regrutirati ih u vojsku. Haram je bilo upadati u kršćanska sela i odvoditi mlade djevojke kao robinje za sultane. O ovome ulema šuti preko 500 godina a trebali su to spriječiti prije nego se desilo pa makar po cijenu života.

Također, želim sugerirati kršćanima koji još uvijek kruto gledaju na Osmanlije po svim pitanjima. Laž je da je Osmansko carstvo bilo toliko zlo i nepravedno kako se može čuti iz nekih vjerskih i svjetovnih institucija. Takvi samo žele raspirivati mržnju kako bi gradili političke karijere a ne kako bi bili na usluzi narodu. Mnogi jevreji i kršćani su bježali iz Evrope i spas su nalazili samo u Osmanskoj Turskoj. Pravi historičari će potvrditi ove činjenice. Pa da je to carstvo bilo toliko destruktivno zar bi jevreji i kršćani u njemu tražili spas? Zar bi jevreji i kršćani opstali i preživjeli 500-800 godina klanja i zlostavljanja? Nemojmo nasjedati na obmane zlonamjernih moćnika. Judeo-kršćanska mašinerija odavno proganja VJERNIKE jer im smetaju da ostvare vjekovni plan uspostave dominacije nad svima i okrunjavanje svoga mesije u Jeruzalemu. Da bi to postigli moraju vjernike podijeliti na desetine sektaških grupica koje će neprestano iznutra nagrizati zajednicu i potpaljivati sukobe i mržnju.

za nas koji znaju ko ih je vrsio tesko da cemo to uraditi! mozemo da kazemo samo da su ih takvi kao ti organizovali, ubijali Srbe a i bosnjake!